Koliko uložiti za osiguranje tiketa zavisi od toga šta igrač želi da zaključa. Da bi oba ishoda donela isto, ulog na suprotnu stranu jednak je mogućoj isplati tiketa podeljenoj kvotom te strane. Recimo da tiket sa mogućom isplatom od deset hiljada dinara čeka poslednji par, uz kvotu 2,50 na suprotan ishod. Četiri hiljade dinara na suprotan ishod vraćaju deset hiljada ako tiket padne, a ako prođe, od deset hiljada se oduzimaju četiri hiljade uloga. Oba puta ostaje šest hiljada pre poreza, minus prvobitni ulog tiketa.
Svakom osiguranju prethodi jedno pitanje: da li bi igrač danas uložio taj iznos na suprotan ishod da nema tiketa? Ako je odgovor ne, osiguranje je kupovina mira, i to po ceni sa maržom. Ako je tiket postao velik u odnosu na mesečni budžet, zaključavanje dela dobitka može biti razumno, jer razlika između nule i velikog iznosa ima stvarnu težinu. Odluka se zato donosi po budžetu i planu, a ne po osećaju u poslednjim minutima utakmice.
Osiguranje tiketa pred kraj obično se radi uživo, dok se poslednji par još igra. Kvote uživo se stalno menjaju, pa se iznos osiguranja proračunava ponovo pred svaku uplatu. Kasno osiguranje traži manji ulog kada je tiket blizu prolaza, jer je kvota na suprotan ishod visoka, ali tada i štiti od najmanjeg rizika. Mnoge kladionice nude i cash out, raniju isplatu tiketa po ceni koju same postave; ta cena obično uključuje maržu, pa je često niža od vrednosti sopstvenog osiguranja.